Skolioza predstavlja najkompleksniji deformitet kičmenog stuba prilikom koga dolazi do krivljenja kičme u svim ravnima, iz tog razloga ovu deformaciju često nazivamo i trodimenzionalnim deformitetom. Osim bočnog krivljenja kičmenog stuba, prisutno je takođe i narušavanje bočnih (sagitalnih) krivina kičme koje je udruženo sa rotacijom pršljenskih tela.

Dijagnostika skolioze

Rendgenski snimak predstavlja zlatni standard za dijagnostiku skolioze. Skoliozom se smatraju krivine čija veličina je ≥10° po Kobb-u, dok se krivine manje od 10° smatraju skoliotično lošim držanjem tela. (Cheng i sar, 2015)

Veličina Kobbovog ugla se koristi kako bi se izvršila kategorizacija težine skolioze. Skoliotične krivine manje od 25 stepeni se smatraju blažim oblikom skolioze, krivine između 25 i 45 stepeni po Kobbu se smatraju umereno težim oblikom skolioze, dok se skoliotične krivine veće od 45 stepeni po Kobbu smatraju teškim oblikom skolioze. (Romano i sar, 2013.)

Pored rendgenskog snimka, skoliozu je moguće prepoznati tokom vizuelnog pregleda. Neki od karakterističnih znakova skolioze jesu: nejednak nivo ramena, jedna lopatica više vidljiva, nejednako izražen struk. Pri Adams testu (savijanje trupa prema napred) moguće je primetiti postojanje prominence tj. takozvane grbe, koja nastaje kao rezultat rotacije trupa. Ove izbočine se mogu izmeriti pomoću uređaja koji se zove skoliometar. U odnosu na veličinu rotacije trupa, koju stručno lice izmeri prilikom samog testiranja, daje se preporuka da li dete treba da uradi rendgenski snimak ili ne. Uz pomoć ovog testa moguće je izvršiti procenu da li dete ima promene koje su isključivo na mišićnom nivou ili postoji sumnja da su promene takođe prisutne i na koštano skeletnom sistemu.

Etiologija i zastupljenost skolioze

Skolioza je zastupljena kod 2-6% populacije, od kojih samo 10 % zahteva tretman. (Weinstein 1985, Konieczny 2013)

Najčešći vid je idiopatska skolioza, čiji uzrok nastanka nije poznat, javlja se kod čak 80% svih osoba koje imaju skoliozu. Ostalih 20% čine neuromuskularne (neurološki problemi), kongenitalne (urođene) i neuropatske skolioze. (Danielsson, 2001)

U odnosu na period kada se idiopatska skolioza javlja, možemo je podeliti na 3 tipa: infantilne (deca od 0 do 3 godine), juvenilne (4 do 9 godina), adolescentne (9 do 17), adultne skolioze (>18).

Idiopatska skolioza se učestalije javlja kod devojčica u odnosu na dečake. Kod manjih skoliotičnih krivina prisutna je razlika 4:1 u korist devojčica, dok je kod većih skoliotičnih krivina ova razlika značajno veća. Npr. kod krivina većih od 50 stepeni po Kobbu na deset devojčica, samo jedan dečak ima skoliozu. (Taylor, 1984)

U kom periodu skolioza najčešće nastaje?

Najčeći oblik skolioze jeste adolescentna idiopatska skolioza, koja se najčešće javlja u periodu naglog rasta i razvoja. Kod devojčica ovaj period nastaje oko 11 godine života (± 2 godine) i usko je povezan sa menarhom (prvom menstruacijom). Pola godine pre prve menstruacije započinje nagli rast i razvoj, a završava se 1,5 – 2 godine nakon menarhe. U periodu pre menarhe, tokom naglog rasta, takođe se može zapaziti da je započeo razvoj dojki kao i pojava prvih znakova maljavosti. Kod dečaka faza brzog rasta i razvoja započinje nešto kasnije, oko 13 godine života (± 2 godine). Kod dečaka za ovaj period karakteristična je pojava prvih znakova maljavosti, kao i mutacija glasa. (Dimeglio, 2013)

Tokom perioda naglog rasta i razvoja skolioza ima tendenciju da se pogorša (progredira), iz tog razloga ovaj period zovemo još i kritični period. Prilikom prvog susreta sa detetom, zbog svog nepredvidiljvog karaktera, veoma je teško dati precizan krajnji ishod tretmana skolioze.

Faktori na osnovu kojih se može predvideti napredovanje krivine uključuju: zrelost (starost za vreme dijagnoze, menarhalni status i preostali iznos rasta skeleta), veličinu krivine i položaj vrha krivine. Kako bi se postigli što bolji rezultati jedan od glavnih preduslova jeste rana dijagnostika.

Uzrok nastanak idiopatske skolioze je nepoznat, smatra se da je višefaktorski. (Danielsson, 2001). Iz tog razloga bitno je razumeti da deformitet – skolioza ne može nastati ukoliko dete nepravilno sedi, stoji, nosi ranac na jednom ramenu. Međutim ukoliko dete već ima skoliotičnu krivinu, nepravilno držanje može dovesti do pogoršanja postojeće deformacije.

Kako tretiramo skoliozu?

Postoje dve vrste tretmana skolioze: konzervativni i operativni vid tretmana.

Konzervativni vid tretmana predstavlja primenu kineziterapije (specifičnih korektivnih vežbi za skoliozu) i aplikacija midera.
Sa kineziterapijom se može započeti čak i kada je skolioza blaga. Najpopularnija i najefikasnija vrsta tretmana za idiopatsku skoliozu je Šrot (eng. Schroth) terapija. Glavni ciljevi tretmana su usporavanje ili sprečavanje daljeg napredovanja skoliotične krivine, povećanje pokretljivosti grudnog koša i respiratorne funkcije, postizanje simetrije trupa, poboljšavanje vizuelnog statusa.
Schroth metoda se zasniva na korekciji kičmenog stuba u sve tri ravni, glavni deo Schroth vežbi predstavlja trodimenzionalno derotaciono disanje, kojim se pored derotacionog efekta postiže i ekspanzija konkaviteta (kolapsnih strana). Schroth metoda ne predstvalja samo primenu specifičnih vežbi, već predstavlja celokupan koncept kojim se dete uči da kontroliše poziciju svog tela (drži svesnu posturu). Detetu se takođe daju smernice na kojoj strani je za njega preporuka da leži, kako da sedi, itd. Podrška od strane roditelja je od velikog značaja, roditelji su u mogućnosti da iskontrolišu da li kući dete prati date smernice.

Za krivine manje od 25 stepeni po Kobbu, preporuka je redovna primena specifičnih Schroth vežbi, dok kod krivina većih od 25 stepeni u periodu rasta i razvoja pored redovnog vežbanja preporučena je i aplikacija midera. (Laita, 2018)

Tretman miderom je jedan od vidova tretmana koji se primenjuje u zavisnosti od stepena krivine i koštane zrelosti pacijenta. Mider se primenjuje sa ciljem da pomogne u zaustavljanju napredovanja skoliotične krivine. (Laita, 2018)

Glavni cilj konzervativnog pristupa jeste usporavanje ili zaustavljanje progresije deformiteta čime se postiže odlaganje, ako je moguće i zaobilaženje operacije. Rana dijagnostika je jedan od najbitnijih faktora od koga zavisi i sam ishod, isto tako, rano dijagnostikovanje skolioze na samom početku njenog razvoja je najbolji vid prevencije budućih komplikacija. Redovno praćenje deteta, kontrola midera kao i vežbi koje dete radi neophodni su u tretmanu kako bi se postigli što bolji rezultati. Idiopatska skolioza se ne sme poistovetiti sa bolešću. Ona predstavlja stanje kičmenog stuba koje se može tretirati i na koje se može uticati, ali je svakako nešto čemu treba posvetiti pažnju.

Da li treba nastaviti sa tretmanom nakon završenog rasta i razvoja?

Nakon što je rast i razvoj završen, preporuka je da osobe koje imaju skoliozu nastave sa održavanjem tzv. higijene kičme. Higijena kičme predstavlja održavanje mišića stabilizatora kićmenog stuba jakim, dalje poštovanje smernica datih prilikom tretmana kao i svakodnevno držanje svesne posture tela.

Kod osoba kojima nakon završenog rasta i razvoja veličina skoliotične krivine ostane veća od 30 stepeni po Kobbu, značajno je povećana šansa da krivina progredira tokom života. Ukoliko se ne nastavi sa adekvatnim tretmanom, kod odraslih osoba čija veličina krivina je izmedju 30-50 stepeni po Kobbu, postoji tendencija da skoliotična krivina progredira 0.5 – 1° godišnje. (Weinstein, 2003)

Ukoliko se u adultnom periodu ne nastavi sa tretmanom moguća je pojava bola u leđima, a kod velikih skolioza moguća je i pojava respiratornih disfunkcija. (Weinstein, 2019)
Održavanjam higijene kičme može se postići prevencija progresije skoliotične krivine tokom života, kao i sprečavanje nastajanja mogućih komplikacija (bola u leđima). Ne postoje statistički značajni podaci kojima se potvrđuje da tokom trudnoće dolazi do pogoršanja skoliotične krivine, iz tog razloga ovaj period ne smatramo kritičnim, posebno ukoliko se održava higijena kičme. (Weinstein, 2019)

U odnosu na vreme nastanka razlikujemo dva tipa adultnih idiopatskih skolioza:

  1. Restartno progresirajuća skolioza – koja se javlja kod osoba koje već imaju skoliozu, koja je nastala u pubertetskom periodu. Ne poznavajući tačan uzrok, skolioza nastavlja sa ponovnom progresijom (pogoršanjem).
  2. De novo skolioza – je tip skolioze koji se javlja po prvi put, najčešće kod zena starijih od 50 godina, u postmenopauznom periodu. Ovaj tip skolioze je najčešće u kombinaciji sa lateralnom listezom, osteoporozom, osteopenijom. Često ove osobe pate od velikih bolova, čime je kvalitet života značajno narušen. Najčešće skoliotična krivina je locirana u lumbalnom segmentu i progresivnog je karaktera.

Kod osoba starijih od 60 godina usled degenerativnih promena kičmenog stuba, skolioza je zastupljena kod čak 68% populacije. (Schwab, 2005)

Kod odraslih osoba cilj tretmana se zasniva na poboljšanju kvaliteta zivota (smanjenju ili uklanjanju bolova, povećavanju fleksibilnosti, generalne funkcionalnosti i pokretljivosti), i na sprečavanju pogoršavanja skoliotične krivine. (Sean GT Gibbons, 2000)